Šta o energetskoj tranziciji u Srbiji možemo saznati iz pisma Zorane Mihajlović direktoru EPS-a Miloradu Grčiću
Ministarka Zorana Mihajlović obratila se pismom1 direktoru JP EPS Miloradu Grčiću i saopštila mu da zbog obaveza koje je Srbija prihvatila kroz potpisane međunarodne sporazume izgradnja termoelektrane Kolubara B nije opravdana, te ga podsetila da mu je Ministarstvo rudarstva i energetike u više navrata sugerisalo da se uzdrži od daljih aktivnosti na razvoju projekta termoelektrane Kolubara B. Iz pisma se da zaključiti da se Grčić, kao da je to samostalno mogao činiti, uporno opirao uzdržavanju od daljih aktivnosti na razvoju Kolubare B.
Pismo ministarke, iako tek podseća na obaveze koje smo kao država već preuzeli, i po kojima je odavno trebalo postupati, otvara pitanja koja traže odgovor.
Republika Srbija je potpisivanjem Zelene agende za Zapadni Balkan potvrdila posvećenost ciljevima klimatske neutralnosti Evrope do 2050. i zajedničkom radu na dekarbonizaciji energetskog sektora sa EU i partnerima sa Zapadnog Balkana. Srbija je u okviru Energetske zajednice započela izradu Integrisanog nacionalnog energetskog i klimatskog plana, koji bi trebalo da doprinese ostvarenju ovih ciljeva, za sada bez učešća javnosti u tom procesu. Srbija se obavezala da usklađuje svoje javno-političke ciljeve sa ciljevima EU još mnogo ranije, kada je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, te Zelena agenda za Zapadni Balkan nije nikakva nova okolnost. Srbija se ratifikacijom Pariskog sporazuma obavezala da učestvuje u globalnoj inicijativi za smanjenje globalnog zagrevanja i emisija gasova sa efektom staklene bašte. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i Pariski sporazum utvrđuju obaveze Republike Srbije i predvidljive očekivane ishode javno-političkih aktivnosti.
Pismo koje je ministarska Zorana Mihajlović 20. maja uputila direktoru JP EPS Miloradu Grčiću, kojim ga obaveštava o neopravdanosti izgradnje termoelektrane Kolubara B, međutim, izaziva zabrinutost zbog očigledno unapred donetih odluka koje nisu rezultat sveobuhvatnih konsultacija i izbora opcija koje su najpovoljnije u pogledu zaštite životne sredine, održivog razvoja i jačanja otpornosti na klimatske promene. Pismo, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da je Srbija do sada postupala u skladu ratifikovanim međunarodnim sporazumima. Međutim, Srbija to nije činila, a izgradnja termoelektrane Kolubara B je navedena u Nacrtu Prostornog plana Republike Srbije kao potencijalna investicija u elektro-energetskom sektoru.
Srbija je uložila finansijske i adminstrativne resurse i u izradu Prostornog plana područja posebne namene za izgradnju termoelektrane Kolubara B. Pismu bi trebalo da prethodi odluka o obustavljanju izrade ovog prostornog plana i objašnjenje javnosti, pa i EPS-u i njegovom direktoru, o tome kako je došlo do ovog kopernikanskog zaokreta. Naime, i u planu područja posebne namene za Kolubaru B i u Nacrtu Prostornog plana Republike Srbije ugalj je prepoznat kao ključni energetski resurs, koji obezbeđuje energetsku sigurnost i čija eksploatacija do 2050. se ni na koji način ne dovodi u pitanje. Ministarka u svom pismu direktoru skreće pažnju na to da „u skladu sa preuzetim obavezama koje proističu iz međunarodnog ugovora, ministarstvo nadležno za poslove energetike priprema Integrisani nacionalni energetski i klimatski plan koji sadrži nacionalne ciljeve koji se odnose na dekarbonizaciju u pogledu emisija gasova sa efektom staklene bašte, obnovljive izvore energije, energetsku efikasnost i energetsku sigurnost.“ Iznenađuje to što je ministarka Mihajlović propustila da kolegama iz Ministarstva građevinarstva skrene pažnju na međunarodne obaveze i prilikom izrade Prostornog plana i plana područja posebne namene za Kolubaru B? I tada, kao i sada, te međunarodne obaveze su postojale i ministarka je za njih morala znati.
Iako smatramo da je izrada nacionalnog energetskog i klimatskog plana u nadležnosti Ministarstva zaštite životne sredine, a ne Ministarstva rudarstva i energetike, spremni smo da pružimo podršku državnim institucijama u izradi plana i podržimo proces energetske tranzicije, u skladu sa prihvaćenim međunarodnim obavezama i Zelenom agendom za Zapadni Balkan. Međutim, taj proces mora biti javan, a državne institucije imaju obavezu da omoguće učešće svih zainteresovanih strana u izradi ovog plana. Ako ne zbog demokratičnosti samog procesa, što na ovim prostorima već dugo nije važno, onda da bi se izbegle situacije u kojima se pojedine međunarodne obaveze zaboravljaju. Jer zaborav ima svoju cenu, koju neće platiti direktor Grčić već građani Srbije.
Neophodno je da Ministarstvo rudarstva i energetike, kao nosilac izrade Integrisanog energetskog i klimatskog plana, bez odlaganja omogući uključivanje javnosti u ranoj fazi procesa izrade plana, kada je još uvek moguće postići društveni konsenzus oko ključnih nacionalnih ciljeva za smanjenje emisija gasova za efektom staklene bašte, povećanje energetske efikasnosti i upotrebe obnovljivih izvora energije.
Zahtevamo od nosioca izrade plana da formira radnu grupu u koju će ući predstavnici stručne javnosti, civilnog društva, privrede, sindikalnih udruženja i lokalne samouprave, a koja će kroz transparentan rad omogućiti pristup svim relevantnim informacijama (sastav radne grupe, dokumentaciona i planska osnova, zapisnici i zaključci sa sastanaka) kako bi sve zainteresovane strane mogle da daju doprinos izradi plana u skladu sa potrebama društva, načelima održivog razvoja i obavezama koje je Republika Srbija prihvatila ratifikacijom relevantnih međunarodnih sporazuma (Pariski sporazum, Ugovor o osnivanju Energetske zajednice, Zelena agenda za Zapadni Balkan, Arhuska konvencija).
Svako dalje odlaganje ili odbijanje Ministarstva rudarstva i energetike da proces učini transparentnim i otvorenim može imati dalekosežne posledice po životnu sredinu, privredu i vladavinu prava. Smatramo da ne postoji niti jedan opravdani razlog da javnost bude isključena iz izrade nacionalnog energetskog i klimatskog plana u ranoj fazi. Konsultacije koje se organizuju u fazi kada je nacrt već izrađen, i kada je prostor za delotvorni uticaj javnosti vremenski i sadržinski veoma sužen, u praksi su se pokazale kao nedovoljne i nesvrsishodne. U slučaju plana područja posebne namene za Kolubaru B udruženja su već ukazala nadležnim organima da taj plan nije u skladu sa našim međunarodnim obavezama.
Sadržaj pisma koji je ministarka Zorana Mihajlović uputila JP EPS-u 20. maja razlog je za zabrinutost u pogledu ishoda izrade nacionalnog energetskog i klimatskog plana i budućnosti energetske i klimatske politike Republike Srbije. Naime, ministarka Mihajlović direktoru JP EPS Miloradu Grčiću skreće pažnju da je potrebno razvijanje projekata baziranih na potrošnji gasa i većem korišćenju obnovljivih izvora energije.
U ovom pismu, koje se svakako ne može smatrati internom i neformalnom komunikacijom, budući da se radi o prepisci između dva organa javne vlasti, ne piše na osnovu kojih je podataka ministarka zaključila da je potrebno razvijati projekte bazirane na potrošnji gasa, o kojim proizvodnim kapacitetima gasnih postrojenja govori niti kako će se to uticati na ekonomiju i jačanje otpornosti na klimatske promene u Srbiji. Podsećamo ministarku Mihajlović da preko 70% izvora snabdevanja gasa potiče iz uvoza, iz Ruske federacije, dok oko 12% domaće proizvodnje potiče od jednog proizvođača prirodnog gasa, NIS-a, koji je u većinskom vlasništvu strane kompanije. O diversifikaciji izvora za snabdevanje gasom u ovom pismu nema reči.
Izuzetno smo zabrinuti i kada je u pitanju proces donošenja odluka, o kojem saznajemo iz pomenutog pisma. Ministarka Mihajlović podseća direktora Grčića na sastanak sa Predsednikom Republike od 9. decembra 2020. godine na kojem su „razmatrani svi projekti, te nije dogovoren nastavak izgradnje (termoelektrane) Kolubara B.“ Zaključujemo da su na sastanku, u prisustvu državnog organa koji nema nikakve nadležnosti u sprovođenju energetske politike, a to je Predsednik Republike, razmatrani svi projekti (koji svi?), te da su na jednom, očigledno neformalnom sastanku, već unapred donete odluke koje će neminovno uticati i na dizajn nacionalnog energetskog i klimatskog plana, koji bi tek trebalo da bude izrađen. RERI osuđuje ovakvu praksu koja pokazuje odsustvo političke odgovornosti i nepoštovanje načela podele vlasti. Bez obzira na činjenicu da je odustajanje od izgradnje termoelektrane Kolubara B, samo po sebi, dobra odluka. Pitamo se zašto javnost nije obaveštena o političkim odlukama koje su donete na ovom sastanku iako je od sastanka proteklo 6 meseci? Pitamo se i kada će javnost biti obaveštena o tome da se obustavlja izrada plana područja posebne namene za izgradnju termoelektrane Kolubara B i ko će snositi odgovornost za uzaludno trošenje javnih resursa?
Predsednik je inače, nekoliko meseci pre pomenutog sastanaka, koji izgleda predstavlja istorijski početak dekarbonizacije u Srbiji, najavio da će eksploatacija uglja na kopu Radljevo u kolubarskom basenu početi 2022. godine a da će eksploatacija trajati 60 godina!? Da li je Predsednik tada nešto znao o međunarodnim ugovorima koje pominje Zorana Mihajlović?
Posebno je zabrinjavajuće to što ministarka Mihajlović u pismu direktoru Grčiću navodi da će se postupak „do potpune dekarbonizacije intenzivnije realizovati u periodu 2040-2050. godine“. Da li to znači da Ministarstvo rudarstva i energetike ukazuje na nameru da gašenje termoelektrana odloži za najmanje 20 godina, i to za period koji neće biti obuhvaćen nacionalnim energetskim i klimatskim planom? Da li to znači da Srbija planira da svoj doprinos klimatski neutralnoj Evropi pruži između 2040 i 2050? Šta uopšte znače izrazi potpuna dekarbonizacija i intenzivnija realizacija u periodu 2040-2050?
Ministarka navodi da je „raspoloživi period za postizanje karbonske neutralnosti nedovoljno dug da bi ulaganja u Kolubaru B bila opravdana“. Ulaganja u izgradnju termoelektrane Kolubara B svakako nisu opravdana iz više razloga, od kojih je ekonomska neopravdanost samo jedan, ali ostaje nejasno koja ulaganja ministarka smatra opravdanim? Diversifikacija snabdevanja gasom je potrebna, posebno za Republiku Srbiju koja je zavisna od uvoza gasa iz Rusije. Očigledna je i namera Ministarstva rudarstva i energetike da tranziciju elektro-energetskog sektora, dominantnog izvora emisija gasova sa efektom staklene bašte, sprovede tako što će povećati udeo gasa u proizvodnji električne energije. O kojim kapacitetima govorimo? Da li će Srbija energetsku tranziciju okončati tako što će zavisnost od uglja zameniti zavisnošću od uvoznog gasa? Da li je to vizija energetske sigurnosti Ministarstva rudarstva i energetike?
Odgovor na ova pitanja dobićemo kroz participativan i za javnost otvoren proces izrade nacionalnog energetskog i klimatskog plana, pod tim podrazumevamo otvoren od samog početka, čime bi Ministarstvo rudarstva i energetike pokazalo da je odgovorna državna institucija a ne zastupnik privatnih ekonomskih interesa i da ključne odluke ne donosi na neformalnim sastancima sa nenadležnim organima već kroz proceduru koja javni interes uvažava tako što javnost uključuje u onoj fazi kada učešće javnosti može da doprinese tome da se ministarka i direktor EPS-a bolje razumeju, a da Srbija bar jednom u novijoj istoriji donese ispravne i za ovo društvo korisne odluke.
1 Pismo je Ministarstvo rudarstva i energetike dostavilo RERI-ju, na osnovu zahteva za pristup informacijama, i ovim putem ga objavljujemo kako bi zainteresovana javnost mogla da se upozna sa njegovom sadržinom.