Dve “odlične” vesti obradovale su Beograđane u poslednjih desetak dana.
Najpre je 1. decembra, gradska sekretarka za zaštitu životne sredine Ivana Vilotijević izjavila da je još uvek aktuelni Plan kvaliteta vazduha “ispunjen sa 90 odsto”.
“Vrlo je važno naglasiti da poslednjih godina granične vrednosti čestica koje se prate, a to su sumpor-dioksid, azot-dioksid i ozon, nijednom nisu prekoračene. Dolazi do povećanja i to u kratkom satnom vremenskom periodu, kada su gužve i slično, ali ne i do prelaženja graničnih vrednosti. Kada govorimo o PM 10 česticama, one se javljaju najviše ujutro i uveče, a nekad i tokom čitavog dana ukoliko je jako grejanje i atmosferski pritisak”, rekla je Ivana Vilotijević, a preneo Beoinfo.
A potom, u javnost je isplivala informacija da je Agencija za zaštitu životne sredine malo “pomerala zarez” kao onomad ministarstvo poljoprivrede u aferi sa mlekom i otrovom aflatoksinom 2013. godine: menjajući raspon indeksa kvaliteta vazduha, određene vrednosti zagađenja vazduha za one najgore i najsitnije (PM 2,5) čestice ublažene su tako da koncentracije iznad 40 mikrograma po metru kubnom više nisu granica između prihvatljivog i zagađenog vazduha, već je granica pomerena na 55 mikrograma po metru kubnom.
Vazduh se do nedavno karakterisao kao “jako zagađen” ako je koncentracija PM 2,5 čestica bila iznad 90 mikrograma po kubnom metru, ali više ne – sada je “jako zagađen” vazduh tek kada koncentracija pređe 110 mikrograma PM 2,5 čestica po metru kubnom.
Ovo, naravno, neće imati nikakve posledice po kvalitet vazduha koji udišemo, a i sama Agencija za zaštitu životne sredine je dala dosta nemušto objašnjenje da je reč o neophodnom usaglašavanju podataka između gradskih i republičkih mernih stanica – mada se postavlja pitanje: ako se indeksi republičkih i gradskih mernih stanica razlikuju, zašto onda nisu “gađali” one strože granice?
“Uvedene izmene odnose se isključivo na usklađivanje raspona indeksa kvaliteta vazduha, a ne promene kriterijuma za ocenjivanje kvaliteta vazduha, koji su, za razliku od indeksa kvaliteta vazduha, obuhvaćeni zakonskom regulativom u Republici Srbiji. (…) Da pojasnimo, uz pomoć indeksa kojim ocenjujemo kvalitet vazduha prikazujemo podatke sa automatskih mernih stanica u realnom vremenu. (…) Indeks za ocenu kvaliteta vazduha nije sredstvo za proveru usklađenosti sa standardima kvaliteta vazduha i ne može se koristiti u tu svrhu” – ovako su objasnili ovu promenu iz Agencije za zaštitu životne sredine, pa ko razumeo – razumeo.
No, šta znači ona prva “odlična” vest?
Gradska sekretarka je potpuno u pravu – povećanje PM10 čestica (i ne samo njih, nego i onih opasnijih, PM2,5) javlja se ujutru i uveče. I preko dana. Dakle, stalno. Prema izveštajima o kvalitetu vazduha Agencije za zaštitu životne sredine, Beograd je već godinama u trećoj, najgoroj kategoriji po kvalitetu vazduha, odnosno – Beograđani već godinama udišu zagađen vazduh, koji ih polako ali sigurno ubija.
Prema podacima iz poslednjeg godišnjeg izveštaja, merno mesto na Novom Beogradu je bilo najgore u Srbiji kada je reč o broju prekoračenja granice zagađenosti PM10 česticama – od 365 dana u godini, na ovom mernom mestu je tokom čak 169 dana koncentracija ovih čestica prešla graničnu vrednost od 50 mikrograma po kubnom metru.
Takođe, merno mesto u Bulevaru Despota Stefana zabeležilo je 74 dana tokom kojih je ova granična vrednost premašena, na Starom gradu 63 dana, a na Mostaru – 40 dana. Pošto su, iz nekog razloga, tek nedavno objedinjena gradska merna mesta sa republičkim, moraćemo da sačekamo neki novi izveštaj da vidimo šta se dešavalo van “republička” četiri merna mesta u Beogradu.
Međutim, šta bi trebalo da znači ono da je prethodni Plan kvaliteta vazduha “ispunjen sa 90
odsto”?
Najpre, osnovno: Kako piše u samom dokumentu (donetom 2016. godine) “Plan kvaliteta vazduha ima za cilj da se postignu odgovarajuće granične vrednosti ili ciljne vrednosti i propisani rokovi”.
Dakle, cilj Plana kvaliteta vazduha jeste da se kvalitet vazduha poboljša. Da li se kvalitet vazduha u Beogradu poboljšao? Nesumnjivo – nije. Prema tome, da li je ispunjen osnovni cilj zbog kojeg je Plan kvaliteta vazduha donet? Opet – nesumnjivo, nije.
Stoga je potpuno nebitno ako je petogodišnji plan ispunjen sa 30, 75 ili 90 odsto, ako kvalitet vazduha nije poboljšan – a nije.
Tu dolazimo i do sledećeg pitanja: ako je zbilja tačno da je Plan ispunjen 90%, a kvalitet vazduha ostao nepromenjen, kakav je to onda Plan bio? I ko garantuje građanima da ovaj novi, desetogodišnji, koji se upravo donosi a građani o njemu ama baš ništa ne znaju, neće biti isti ovakav: operacija uspela, pacijent umro; plan ispunjen 90 odsto, kvalitet vazduha isti, ili gori?
Javnost je potpuno isključena iz kreiranja novog Plana kvaliteta vazduha, pa je sasvim moguće da će naslediti iste probleme zbog kojih je aktuelni Plan bio toliko neuspešan: bez jasnih kriterijuma, bez čvrstih rokova za ispunjenje tih kriterijuma, a iznad svega – bez jasne sankcije za odgovorna lica.
Jer, ko će odgovarati zato što ovaj 90-odsto-ispunjen-a-100-odsto-neuspešan Plan kvaliteta vazduha nije poboljšao kvalitet vazduha? Ko će da odgovara za pet izgubljenih godina u borbi protiv zagađenja? I ko će da odgovara za neznani broj preranih smrti uzrokovanih zagađenim vazduhom? Apsolutno niko.
Završimo citatom iz pomenutog godišnjeg Izveštaja o kvalitetu vazduha Agencije:
“Neophodno je potencirati obavezu donošenja predmetnih mera, uključujući i strožiju kaznenu politiku prema lokalnim samoupravama koje ne postupaju adekvatno radi zaštite zdravlja građana od aerozagađenja. U zakonodavnom delu, potrebno je skratiti period od analize kvaliteteta vazduha za prethodnu godinu do propisanog roka za donošenje mera.
Unapređenje postojećeg monitoringa kvaliteta vazduha neće dovesti do smanjenja aerozagađenja, već isključivo delovanjem na njegove uzroke-emisije, odnosno donošenjem i sprovođenjem adekvatnih mera.”
Da li će se novi, 10-godišnji Plan kvaliteta vazduha pridržavati svega ovoga?
Pa, ne znamo. To i jeste problem.
Autor: Radmilo Marković